|
|
| lipanj, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
luuudiiiilooooooooo!!!!!
opis maturalca sedmaša
iz škole Vinka Žganca!!
inače, ovaj blog vam pišem samo ja jedna, ali u ime svih nas koji smo bili u Poreču...
zato vam nekad u kommichima pišem ui množini, nekad u jednini......
moje ime vam je inače Irena, a moj pravi blog je-->lifeisborring.blog.hr
u linkiche ću vam staviti naše ostale blogove pa da i njih pogledate....
evo par slikica........
-Matea i Nata čuvaju medeka-
-ja (Irena)-
-citav 7.a na okupu-
-curke iz 7.c-
-Ančica-
malo mjuze...
Još u devetom mjesecu smo svi planirali i zamišljali svoj maturalac. Tada nam se sve to još činilo daleko i mislili smo da nikada neće doći TAJ dan, taj 02.06.'07. ipak smo se prevarili. Čitava školska godina nam je protekla prebrzo, i prebrzo nam je došao i taj zadnji tjedan proje maturalca. Svi smo bili veseli, uvelike planirali zadnje odlaske u grad, mi cure smo danima pričale o kupovanju malih modnih detalja koji nam život znače… Od uzbuđenja nismo spavali noćima… Stalno smo mislili na Poreč i na naš maturalac… Predmet svih pričanja je bio samo MATURALAC, MATURALAC I MATURALAC… A kada je konačno stigao i taj dan, svi smo užurbano pohrlili prema školi, i na četiri dana se oprostili od svojih obitelji i prijatelja koji su ostali u Zagrebu… U zraku se osjećalo veselja, radoznalost i sreća. Nitko nije bio posebno tužan zato što smo iza sebe ostavili svoje domove, obitelji, prijatelje, simpatije… U tom trenu jedino nam je važno bilo to da smo krenuli… Vozač je bio iznimno zadovoljan našim vladanjem u autobusu, ali i iznimno zahvalan što nismo ništa slomili. Inače, naš vozač je bio legenda… Takve dobre vozače danas rijetko tko dobije za izlete. Na naplatnim kućicama smo «pokupili» vodiča. Njegovo ime je Dragan, i tip je ZAKOOON!!!!!! Ima nešto u njemu što nam se svima svidjelo, a to je njegov humor, razumijevanje, i to što nas nije «pilio» suvišnim podatcima o mjestima na kojima smo bili… I, ima još jedna njegova kvaliteta zbog koje smo ga svi odmah zavoljeli… A ta je, ne biste vjerovali, ali naš Dragan sluša narodnjake, i puštao ih je jedan dio puta. Inače, naša razrednica, ali ni drugi razrednici ne vole narodnjake, pa je to bilo pravo čudo da smo mi mogli slušati narodnjake u autobusu. No, naravno, mi ih nismo samo slušali, mi smo i pjevali. Nažalost, tu je bila jedna mala skupina učenika koji ne podnose narodnjake, ali su morali i oni malo trpjeti zbog nas… Prije našeg glavnog odredišta, hotela Delfin u Poreču, mi smo obišli još par mjesta kao što su Hum i Roč. Vožnja nije dugo trajala, te smo već oko 14 sati stigli u Poreč. Naš hotel ima dvije zvjezdice, nalazi se tik do mora, lijepo je sređen i nalazi se u lijepom dijelu grada. Nakon ručka svi smo se uputili u svoje sobe, da se raspakiramo i da se malo odmorimo. Naravno, mi to nismo napravili. Mi smo samo pobacali stvari u sobu i otišli prošetati po hotelu, malo do plaže, i tako… Kasnije su se hrabriji otišli okupati u moru pod budnim okom profesorice Buljan. More i nije bilo baš jako hladno, ali mnogi su ipak ostali na tlu. Nakon što smo večerali dobili smo 3 sata slobodnog vremena, ali za pripreme za disko. To je bila prava ludnica. Jurcali smo iz sobe u sobu u potrazi za nekom fora majcom ili šosu, odnosno hlačama. Nakon toga smo mi cure poludjele zbog šminke. Trebalo je naći odgovarajuće sjajilo, pravu maskaru, ili neku olovku u boji. Gosti hotela su itekako čuli da se kat ispod njih održavaju prave pripreme. Neki su se čak i žalili, ali ni to nam nije pomoglo da se umirimo. Tek kada su profesori dali znak za polazak, jurcanje po sobama je završilo. Nakon toga je slijedilo nešto mirnije, a to je slikanje. Nakon slikanja po nas je došao «otvoreni autobus» da bi nas prevezao u «disko klub Plava». Kada smo se svi skupili, počeo je pravi tulum. Luda muzika, još luđa ekipa, i zabava je mogla početi. te smo se večeri svi super zabavili, a u pola jedan smo, nažalost, morali ići natrag u hotel. Viša sila, odnosno riječ naših razrednika, je označila kraj tuluma za nas… Ali ne kraj svakog tuluma, već samo kraj tuluma u disku. Po povratku u hotel, zabava se nastavila u istom tempu kao i prije. Jedno što nam tada nije bilo na pameti je bilo spavanje. Sve ostalo je dolazilo u obzir. Ali kao i sve ostalo, i tom ludiranju je morao doći kraj. I došao je, i to onda kada su profesori rekli posljednje «laku noć», i svi su morali u svoje krevete. «Konačno je gotovo to ludiranje.» pomislili su profesori. Ali samo pomislili. Jer smo se mi tada kolektivno skupljali na prozorima svojih soba, i čavrljali do kasno u noć, ili još bolje rečeno, do rano ujutro. Zbog svih tih naših napora po noći, ujutro smo se jedva probudili. Ali što se mora, mora se. Drugi dan je protekao u razgledavanju gradova i kupanju. Navečer je bio ludi pidžama party s još luđim frizurama u pivnici hotela. Imali smo ludi program sa puno zakon igara i sa nešto narodnjaka što je uvelike podiglo atmosferu. Te noći smo se svi odvažili, pa je već bilo i bjegova kroz prozore, spavanja u drugim sobama, ali profesori nisu baš znali za to… Treči dan smo svi bili «mrtvi umorni», ali se nismo predavali. I dalje smo se trudili da sve obiđemo, ali i da se što prije vratimo u hotel i da se naspavamo. Kasnije smo se opet išli kupati u bazen, a nakon večere smo imali nešto malo romantike. Pošto nam je to bila zadnja večer u hotelu, dobili smo živu muziku, i imali smo romantičnu večeru. Svi dečki su morali izabrati svoje partnerice za ples, i lijepo pristojno ih odvesti u salu za ples. Te smo se večeri najviše iznenadile, jer smo tek tad shvatile kako naši dečki zapravo i nisu neki mangupi, te da i oni znaju za nježnost. Svaka pohvala dečkima. Nakon zaključavanja soba bili su podosta isti prozori kao i večer prije. Nitko više nije bio u svojoj sobi, već smo svi bili raštrkani po sobama. Tada smo najmanje spavali, ali smo se tada i najluđe proveli. Zadnji dan smo se polagano pakirali (nismo mogli brže zato što smo svi bili previše pospani da bismo mogli išta učiniti brže od puža). Poslije ručka smo se oprostili sa osobljem hotela, i sjeli u svoj «Samoborček», te krenuli put Zagreba. Posjetili smo još nekoliko važnijih gradova, a onda pravac kući. Većinu puta smo svi spavali i slušali neku laganu glazbu koju nam je pripremio legendarni Dragan. Malo prije Karlovca su nas probudili da se oprostimo s vodičem i da se malo protegnemo na jednom odmaralištu. Nakon toga smo se svi polagano pripremali za susret sa svojim najbližima. Kada smo stigli u Kozari Bok, izašli smo iz autobusa, pokupili svoje stvari, pozdravili se sa svima i sa svojim roditeljima krenuli prema kući. Iako je to označilo kraj našeg maturalca, on će nam, kao i svi ljudi koje smo susreli, vječito ostati u srcima praveći jednu prelijepu uspomenu koju nećemo zaboraviti dok budemo živi. Jer na tom maturalcu su se sklopila nova prijateljstva, ojačala su stara, popravili su se odnosi između profesora i učenika, a sve je to pratila jedna velika zabava. I kada me danas pitaju dali bih se rado vratila u Poreč i sve to ponovila, sa smiješkom na licu im odgovaram «Naravno da bih!!»….
U ostalom, tko ne bi!?!?!?!?!?!?!?!
